HOT & TRENDING!
Koliko azbuka ima slova?
Današnja srpska azbuka ima 30 ćiriličnih slova. Osnovna karakteristika moderne azbuke je ta da je ona fonetična, što znači da jednom simbolu, odnosno slovu odgovara jedan glas.
PROČITAJTE JOŠ: Koliko gigabajt ima megabajta
Trideset slova koja čine azbuku, pravilno poređana po navedenom redosledu, pišu se na sledeći način:
Velika slova
А, Б, В, Г, Д, Ђ, Е, Ж, З, И, Ј, К, Л, Љ, М, Н, Њ, О, П, Р, С, Т, Ћ, У, Ф, Х, Ц, Ч, Џ, Ш
Mala slova
a, б, в, г, д, ђ, е, ж, з, и, ј, к, л, љ, м, н, њ, о, п, р, с, т, ћ, у, ф, х, ц, ч, џ, ш
Azbuka je ćirilično pismo, specifično i posebno u najpozitivnijem smislu. Međutim, njime se koristi veoma mali broj svetskih naroda. Danas je ovo pismo u sedam slovenskih jezika u upotrebi, i to u : srpskom, ruskom, beloruskom, ukrajinskom, makedonskom, bugarskom i rusinskom, ali se sreće još i u nekim azijskim jezicima.
Ono što srpsku azbuku izdvaja od ostalih, i prema mišljenju nekih od najuglednijih profesora i akedemika iz ove oblasti, kada je jezik u pitanju, čini možda najsavršenijom, jeste činjenica da za svaki glas postoji jedno slovo.
Ne postoje u potpunosti pouzdani podaci kada je nastala prva azbuka i ko je njen tvorac, jer se postojeći izvori po tom pitanju ne podudaraju. Međutim, iz dostupnih informacija može se zaključiti da je nastala krajem IX ili početkom X veka.
Iako se u određenom broju istorijskih izvora Ćirilo i Metodije najčešće navode kao tvorci ćiriličnog pisma, ipak postoji osnovana pretpostavka da je azbuku sastavio neko od njihovih učenika, najverovatnije Kliment Ohridski.
Kada govorimo o poreklu azbuke, dileme nema da je azbuka nastala na temeljima glagoljice, ali i na određenim delovima grčkog pisma.
Naziv je dobila po njenim prvim slovima A i Б koja su se nekada izgovarala kao „az“ i „buki“.
U slavu Azbuke otvoren je i kafić Azbuka u Srpskih vladara u Beogradu.
Azbuka je tokom vremena doživljavala svoje transformacije. Konačne reforme u azbuci koju koristimo i danas osmislio je i uveo najčuveniji srpski lingvista Vuk Stefanović Karadžić u prvoj polovini XIX veka, vođen, od tog trenutka, dobro poznatim pravilom "Piši kao što govoriš, a čitaj kao što je napisano".
S obzirom da je do tada u Srbiji slavenoserbski korišćen kao književni jezik, Vuk je želeo da omogući da srpsko pismo postane razumljivo i jednostavno za učenje i primenu i običnom narodu. Naime, slavenoserbski jezik je koristilo samo sveštenstvo i vrlo mali broj obrazovanih ljudi, uglavnom poreklom iz bogatih, viših staleža. U slavenoserbskom, koji se pisao ruskom ćirilicom, i koji je bio težak i komplikovan za učenje, nije bilo ni slova za sve glasove koji koji su se upotrebljavali u narodnom govoru.
Vuk je reformu azbuke započeo 1818. godine, određene izmene nastale su i nešto kasnije, ali je interesantan podatak da je ona u Srbiji tek 1868. godine priznata kao zvanično pismo.
Suština Vukove reforme azbuke sastojala se u tome da je on izbacio sva nepotrebna slova ruskog pisma koja su do tada korišćena, a uveo šest novih slova, koja su bila u skladu sa govornim narodnim jezikom i idejom da svakom glasu odgovara jedno slovo. Slova koja su tada uvedena su: ћ, ђ, љ, њ, ј i џ. Godine 1836. uvedeno je i slovo x. Zahvaljujući tome, današnja azbuka ne sadrži više slova za glasove koji nisu u upotrebi niti sadrži dvoglase, što je zaista čini jedinstvenom.
U srpskom jeziku ćirilica se koristi ravnopravno sa srpskom latinicom, ali je konačno i zasluženo 2006. godine ćirilično pismo proglašeno službenim pismom u Republici Srbiji.